BRZE VESTI:

IGOR FRANIČEVIĆ - INTERVJU

08.09.2011

 

Igor Franičević predstavnik  je mlađe generacije vozača, koji nastupa u klasi yugo mali N već nekoliko sezona. Igor nije prepoznatljiv  u domaćem auto sportu samo kao vozač, nego i kao prvi operativac motorne kočnice u Centru Boban, jedne od tri u Srbiji, ali svakako jedne koja se najviše koristi u pripremi trkačkih automobila kod nas.

 

Kontaktirali smo Igora da ga nam prenese utiske iz ugla vozača, kao "merioca konja" ali i kao tjunera u nastajanju jer mu je to najnovija delatnost, pa da krenemo redom:

 

Igore sin ste poznatog sportskog radnika i automobiliste Egona Franičevića, i od malena ste vezani za auto trke. Kada ste prvi put dovedeni na stazu i kada ste odlučili da se uključite u iste kao vozač?

 

Tako je. Od malena sam bio vođen po trkama uglavnom na Ušće, a i uz oca jednostavno nije moglo drugačije da ispadne. On je ipak pokušavao da me odvuče od staze kao svaki savestan roditelj, ali ipak sam kao i većina ljudi na trkama počeo kao prateća ekipa i pomoć nekome. Uz Nemanju Stojića sam ušao baš blizu auto trka i nakon njegove osvojene titule napravio dogovor i kupio njegov automobil sa namerom da ja odbranim titulu u klasi mali N, ali to nije baš ispalo tako.

 

Vozite sa promenjivim uspehom, dva puta ste do sada bili na domah pehara, ali i na trci u Beogradu 2010 gde ste vodili veći deo trke i na Grobniku ove godine gde ste dosta dugo držali poziciju broj tri niste uspeli da se domognete podijuma? Kada očekujete da vas zaobiđe maler i da se okitite prvim peharom?

 

Uspeha još nije bilo, više iz razloga jer bilo promenljivih rezultata i tempa na neki način. U Beogradu sam bio veoma blizu ostvarenja sna... ali tehnički problem me je ostavio na sred staze. Moram da priznam da sam tada ipak sa osmehom na licu izašao iz kola, jer sam pokazao da mogu da se vozim u vrhu. Na Grobniku je bio čisti sportski duel sa Željkom Petrovićem Žakom koji sam izgubio. Ja to sve ne bih nazvao maler nego možda pre malo neozbiljan pristup od starane mene koji sam rešio da promenim i da ne prepuštam ništa slučaju, nego samo meni tako da se nadam da će uskoro biti dobrih rezultata.

 

Šta očekujete od nastavka sezone na kružnim trkama, i planirate li nastup u nekoj drugoj disciplini automobilizma tj. brdskih trka ili relija?

 

Od ostatka sezone očekujem pre svega da se organizuje što više takmičenja, odnosno tri trke i da na njima pobedim i uzmem titulu. To su moja očekivanja uvek i trudiću se da ih ostvarim. Od drugih disciplina brdske trke  me ne privlače uopšte, ali to ne znači da ih neću možda nekada voziti, a o reliju već duže vreme razmišljam. Uvek se potrefi da je termin za reli, nedelju dana pre kružne trke, a ne želim da ugrozim učestvovanje na kružnoj trci zbog toga. Nadam se da ću sledece godine voziti bar Beogradski reli za svoju dušu.

 

Godinama ste zaduženi za merenje snage motora na motornoj kočnici u centru Boban? Za početak da Vas pitamo koliko je to interesantan posao i koji je najzanimljiviji i najsnažniji automobil koji je izmeren ?

 

Sve je počelo amaterski tj. zbog potreba Bobana Atanackovića i pravljena čuvenog superfiće, ali sa godinama su počeli ljudi da uviđaju potencijal dynojeta i onda je to preraslo i u posao.  Koliko me sećanje služi najbrži auto je išao oko 300 i nešto na valjcima i to je bio porsche Srđana Plaskovića i veoma je interesantno da je guma pukla na toj brzini i napravila manju štetu na blatobranu auta, al bez drugih posledica. Najsnažija kola su bila oko 330 konja na točku i to su bili Opel Corsa Duleta Đukica i jedan Chrysler 300c SRT.

 

Sadašnja generacija vozača polako odustaje od tradicionalnog merenja snage automobila na reperu uz štopericu i dolazi kod vas. Koliko je merenje na dynu preciznije i korisnije nego ono na reperu?

 

Sve više takmičara pred trku dolazi na dynojet da provere snagu i da došteluju kola jer na tradicionalnom reperu ima dosta spoljnih uticaja kao što je pre svega vetar koji može da vas uspori ili ubrza. Nije zanemarljiv ni  uticaj unutar kola tj. kako je i kada vozač promenio brzinu i koliko brzo. Čijenica je da vozači koji redovno šteluju svoje trkalice na motornoj kočnici, su i najbrži na stazi i uzimaju titule.

 

Više niste samo puki posmatrač merenja na "motornoj kočnici" nego ste sigurno sa uočenim tehnikama koje ste primetili od sadašnjih tjunera kao i sa praćenjem informacija šta se radi u inostarstvu počeli i sami da se bavite tuningom?

 

Bio sam puki posmatrač dugi niz godina, dok još nisam vozio, jer nisam bio tehnički potkovan, ali sam imao fotografsko pamćenje i pamtio sve detalje i upijao mnoge informacije. Nakon nekog vremena  uz dosta interneta i raznih proba na dynojetu i iz želje da ubrzam svoj auto u prvoj sezoni zbog mog težinskog hendikepa u odnosu na lakše vozače počeo sam i sam da se bavim tjuningom. Danas tuning polako počinje da mi bude još jedno zanimanje, i nekoliko vozača je uspelo da  ubrza svoje automobile nakon dorade koje sam ja obavio.



Ime i prezime
Komentar